Nesigurno lebdim nad vulkanom bola
kada mi otkinu najljepše parče sna
šta mi vrijedi što je svaki život škola
osjećam se loše na putu do dna.
Kroz grudi mi struje olujni vjetrovi
a u glavi strašni gromovi mi biju
svuda oko mene ruše se svjetovi
Skrhan bolom što mi i dušu razjeda
k'o slijepac bauljam ali guram dalje
borim se za život sa malo izgleda
ali ja se ne dam u njihove ralje.
Na mene kidišu bjelosvjetske ale
oni koji nikad ljudi nisu bili
još im samo gladnim moje oči fale
i da se pokorim toj ogavnoj sili.
Ali nema šanse da mi kičmu slome
da se mojim bolom naslađuju sada
da se žalim na to više nemam kome
u spasenje s neba ostaje mi nada.
...
Savo Škobić
No comments:
Post a Comment