Pred svoje smaknuće smješila se lipa
Mirisom svojim da nadmaši Lunu čarnu
U plavoj krinolini
Tužno se hvataju nabijeđene ljubavi
U izmišljenim pjesmama
U obruču za leptire
U proboju plućne maramice
U zanosnoj blistavosti žene
I da nije isto gristi plavetnu svjetlost
I piti žuticu brendija u mjesecu junu
“Kad prokrvari mjesec to je znak
da će crveni leptiri izletjeti iz tvoga i moga stabla
A to znači sumnja u naše postojanje
U odricanje disanja ljubavi
Prevoditi prvi smijeh uzaludan je posao
pa neka me i sva djetinjstva proklinju
Bože! jesi li si ti prosuo prah
mermernih Grkinja? miris obuzima
zlatni leptirov pepeo”
Kako da odustanem od tebe i sebe?
Kad cvijet postane uspomena
onda umire
Bože! moliću ispočetka za sreću kamena
koji mi je u djetinjstvu
bio lutka
...
Olga Blažova
No comments:
Post a Comment