Ako su ti oči otvorene
da vide u kapi kiše sve vode sveta,
u sićušnoj travki prastare prašume,
u sitnom kamičku
kamenu strukturu moćnih planina,
ako...
... ako takvim očima pogledaš u sebe,
ako to umeš i smeš,
Ništa od Tebe nije postalo i
ništa se Tobom ne završava.
Tada ćeš shvatiti da ni tvoj bol
ni tvoja radost nisu posebnost,
u ljudskom srcu uvek je bilo mesta
za plač i smeh,
razlozi su isti od kad postoji čovek:
tvoj bol nije ništa veći od bola davnog pretka,
samo savremena reč kojom ga opisuješ
daje ti iluziju da je to tvoje
dublje nego kod drugih.
U poeziji i u ljubavi,
mali u duši se razmeću velikim rečima -
praznoj duši je potrebno mnogo buke,
i ne verujem,
ne verujem u prejake pesme i glasne ljubavi
jer sve veliko ćuti u tišinama srca
i nema reč koja objašnjava Suštinu.
Ali, ako imaš oči sa suzom na rubu kapka
spremnom da krene sa svačijom tugom i radošću,
onda znaš da su u tvojoj suzi sve suze sveta...
onda si Čovek.
Ako san o ljubavi možeš da doživiš kao ljubav,
ako od svesti da neko postoji
tvoje srce učini da zaista postoji i diše s tobom
iako vas razdvajaju i vreme i prostor, i ljudi i Bog,
više si od Čoveka:
Onda si Pesnik, san koji sanja sebe ,
i ne postojiš i kad postojiš,
i ima te i kad te nema ...
onda si (kao) Ja,
i dođi,
dođi mi i nađi me tamo gde
(ne) postojimo...
u Poeziji.
...
Nena Miljanović
No comments:
Post a Comment