Pismo muškarca koji je znao da voli - Dušica Labović

Znaš li da sam stopirao vrijeme na tajmeru postojanja

kada si ka njemu tračala našminkana i bosa,

noseći u ruci crnog goluba sreće 

i torbicu punu novčića strasti.

Znaš li da sam bio sujetna mutna kiša

kada si bisere ludorija sadila u njegove gvozdene aleje

i nisi znala da iz njih ne niču plodovi od kojih se

prave lančići od sreće…

Znaš li da sam zaustavljao oluje sa juga

da ne bih čistio slivnike na kući tvojih nadahnuća,

jer kanta bi bila premala za naše isprštene suze,

od kojih smo htjeli napraviti slatki smuzi za tvoje oproštajno veče…

Malena…

Preusmjerio sam putokaze država i gradova

samo da bi se rukovodila znakovima zaborava

na mapi raskopina džokerskog truda naših srčanih vijuga;

Nisam hranio naše site ptice Malena

da ne bi kupila mrvice sa flekavog trotoara,

na kojem su se istopile kocke smeđeg šećera

koje nisam prosuo po čaši našeg vermuta.

Uspio sam Malena...

Zasadio sam šumu iz tvojeg kataloga

na mjestu gdje umirali su kaktusi mojih lijenih ruku

da ne bi im čupala uvelo korijenje dok mirno spavaju na suši

i ne traže ti vodu sažaljenja…

Sve priznajem Malena…

Godinama nisam krečio škrabotine naše apstrakcije,

jer volio sam da me podsjećaju da

realnost je surovija od bijelih vrhova Himalaja,

u njoj se krilati alpinisti uspinju nizbrdo

i ne žele da dotaknu dno svijeta.

Znam da moji su se vatreni gromovi čuli samo

u vrtlozima neozvučenog vriska,

jer u foteljama naše budućnosti 

nisu trebali sjediti grlati kraljevi

i na nebu nisu trebale sijati mrtve morske zvijezde.

Oprosti mi Malena što na otiraču našeg dvorca 

ostavljao sam prljave čizme,

jer u njima sam hodao po šahtama samoljublja

gdje ne stiče se visoko obrazovanje ljubavi,

i ne zaslužuju se diplome sa fakulteta pobjede.

Zamijeni Malena ulazna vrata i neka te čuvaju ključevi sreće.

Odsviraj ponekad onu našu melodiju

i ne plaši se da dirke će slomiti violinijski ključ

mojih poslednjih molitvi za tebe...

Dušica Labović