Da sam znao da rušim tvrđave
tvojih loših predskazanja o našoj ljubavi
jednom mekanom riječju koja bi ti izmamila osmjeh,
ne bih se trudio da osvojim vještine vjetrova
i izučim mape ratnika koji su htjeli da osvoje tvoj divlji svijet.
Da sam znao da izumim narukvicu
koja bi ti bila draža od njegovih ruku,
ne bih lutao svijetom tražeći rudnike dijamanata
Da sam znao da razdanim kišu i miris hladnog smoga
tvojih večernjih šetnji u samoći,
ne bih postao majstor za kišobrane i
istrošene tende za zaštitu od suza.
Da sam znao da uočim galaksiju
na leđima tvojih razočaranja,
ne bih izučavao astrologiju u biblioteci
sosptvenih ispreturanih knjiga.
Da sam znao da ušijem ljubav u čežnju
na tepisima od kašmira na kojima si tražila uzorke sreće,
ne bih se pretvorio u tkača pameti
i dizajnera osjećanja nadrealizma.
Da sam znao da te usrećim ljetnjom lambadom
u redu za koncert koji si godinama čekala,
ne bih pohađao časove gitare i učio korake
tvog omiljenog plesa.
Da sam znao da razučim spisak tvojih želja
koje si mi uz topli osmjeh iz prikrajka servirala
ne bih tražio učitelje i šamane
niti amajliju za slučaj gubljenja pojma o sreći.
Da sam znao da kriknem kada boli
dok posmatrala si pješčani sat svoje mladosti,
da sam znao da se molim za produžetak
dok si mi u san tonula,
ne bih postao sanjar samo u pjesmama
i ne bih postao časovničar nekog prošlog vremena.
Da sam znao da budem retoričar želja
znala bi da ipak znam da volim.
...
Dušica Labović
No comments:
Post a Comment