Noćas ću otići u san u beskrajno carstvo
I ne želim da prestane dimenzija u kojoj mi um na uzbunu zvoni
Noćas ću sebe probosti pitanjima
Umjesto sablji mojih predaka
Mogu li predati zaborav sječivima trava i ljuskama bora
Neka iscure crkveni pokolji umjesto jelovih iglica
Nenaviknute na ljudski miris kada spaljuju vatre u predvečerje
I kad se skuplja sve ono što podražava plamen i festival
Pitamo se
Kako smo zaboravili
Kako smo izgubili svoju vatru
Prvi zrak života
I ne palimo je više kako treba
I ne mislimo na onaj bor koga je spalio grom
Da nam bude prvi plamen koji nas je podigao
Umjesto rituala i fešti
Dječija lica i srca smo žrtvovali idolima
Umjesto nas koji življasmo u vječnosti
Sanjali su san bez posledica
Kako im je bila oduzeta pažnja
Gasili su vatre borovim mirisom
Misleći da mogu dodirnuti njegovo sjeme
Preobraženja
Lako je misliti da se vrpce danā lako kidaju
Ali ljuska borá duboka je tuga
Nemilo vraća san o vječnosti svakom
Kad ugleda četvrtasto sunce na vrhu svog imanja
Usta onih koji su žrtvovali djecu ponovo se pune praskom razaranja
Ali mi od prvih vatri znamo da je to čistilište
Iako svi od straha umiremo
San vječnih brda iznova pravi ranicu
Na naše usne ispucale od uljepšavanja
Ja u košulji od borá
A on je patio hiljadu godina
Kad se pojavilo četvrtasto sunce
Onda smo priljubili lica...
iz knjige u pripremi "Dodir olujnih brda"
Olga Blažova
No comments:
Post a Comment