Svake večeri
uredno sam sahranjivala
stare osjećaje.
A oni se jutrima
vraćali sa prvim zracima sunca,
I magle su ih
prepune, one teške jesenje.
Poput bumeranga se vrate,
uđu bez
kucanja,
Zapljusne me njihova
toplina,
teško se diše.
Vaskrsavaju poslije
hiljadu i jedne smrti.
Nude mi
primirje,
al’ samo na čas dok
ne postave
ultimatum po ko
zna koji
put.
Pregovaramo satima ,
bezuspješno, mučno.
Sati se pretvaraju u
dane,
dani u godine.
Preplavljuju sobu,
mene.
Pune su ih police,
kutije za nakit, tek oprani peškiri.
Mogu da ih
namirišem u svakom kutku.
Ne ostaje
prostora ni za
šta drugo.
Osim za
jedne oči koje su ih
probudile.
...
Marija Dragićević
No comments:
Post a Comment